Svi stari narodi i civilizacije imaju neku inačicu priče o potopu. Za sada mislimo da je najstariji onaj iz područja Mezopotamije, Ep o Gilgamešu, a zabilježen je na 12 glinenih pločica koje potječu iz cca 1400. g. pr.n.e. Pretpostavlja se da su na njemu svoje verzije izgradili stari Egipćani i Perzijanci, koje su slijedili Grci, čiji je bog Zeus također imao svoje prste u preplavljivanju Zemlje.
Kinesko područje, veliko koliko već jest, ima nekoliko razrađenih priča o toj temi, kao i američka indijanska plemena. Australski Aboridžini pripovijedaju ponešto drugačiji mit, ogoljen od uobičajenih elemenata ljutitih bogova i gradnje brodova; oni su se zadovoljili sa žabom Tiddalik koja je poplavila svijet.
Stari Asteci čuvaju legendu o pet sunaca ili pet doba postojanja ljudskog svijeta u kojemu potopom završava četvrto razdoblje i svi ljudi bivaju pretvoreni u ribe.
Svi znamo za hebrejsko biblijsku verziju i Noinu arku, a mnogi su čuli i za indijsku inačicu velikog potopa ispričanu u Mahabharati. Vikinške su legende slične, ali ipak, razlika je u tome što su Odin i njegova braća ubila diva Ymira čija je krv preplavila zemlju.
Doslovno ne postoji kontinent na našoj planeti na kojemu se ne pripovijeda neka inačica iste priče.
Kao rezultat svega toga danas imamo arheološke lokalitete na različitim stranama svijeta koji govore o ljudima na vrlo sličnom stupnju razvoja koji su gradili istovjetne građevine ravnajući ih po istim nebeskim tijelima. Civilizacije s razrađenim sustavima navodnjavanja, kulture koje su izvodile medicinske zahvate i bavile se višom matematikom, predviđale pomrčine sunca i mjeseca, unaprijed čak do današnjih dana.
Kulture, koje nas kad malo zagrebemo ispod površine, poprilično zbunjuju.
Negdje u kovitlacu silnih podataka, stručnih i manje stručnih nagađanja kombiniranih s mojom maštom nastala je priča Vibracije vremena, Povratak i Dolazak, u kojima sam, pored ostalih legendi iskoristila i mit o potopu.
