Iza svake velike žene stoji njena studiozno organizirana ručna torbica.
Živa istina, zar ne?
Navedimo samo jedan primjer. Margaret Tacher i torbica koja je postala prava ikona dok je njena vlasnica vodila politiku Ujedinjenog Kraljevstva.
Američki državni tajnik toga vremena je za nju rekao: Kad se pregovori počnu odugovlačiti, dolazimo do torbice. Rješenje je uvijek tu, obično zapisano na nekom papiriću, duboko unutra.
Pametan čovjek, sve je objasnio.
STIL KAMENOG DOBA
Prije više od 40 000 godina prateći lovce, noseći djecu, skupljajući biljke i pazeći na stare i nemoćne, nosile smo neke oblike torbi i razna slična pomagala. Žene su nosile žeravicu da bi se mogla upaliti vatra kod sljedećeg logorišta, nosile su biljke za liječenje i svete predmete i trebale su nam torbe. Plele smo ih od trave i šiblja, šivale od kože i krzna, ukrašavale kamenčićima, kostima i perjem. I tako je torba započela putovanje na kojemu je postala naš omiljeni, ali i neophodan modni dodatak.
U antici, a i stotinama godina kasnije, žene su nosile vrećice-džepove koji su visili s pojasa. Naravno, s obzirom na položaj u društvu i bogatstvo, bile su ukrašavane na razne načine, od običnih napravljenih od tkanine, preko kožnih do svilenih, ukrašenih vezom i draguljima.
Tijekom vremena kako je odjeća postajala slojevitija, sve više tih samostalnih džepova završilo je ispod odjeće, kao potpuno zaseban komad.
Bili su pričvršćeni na pojas koji se nosio oko struka ispod širokih sukanja. Sam oblik i gomila materijala od kojih su se suknje radile, omogućavao je da se nosi više raznih, skrivenih džepova za sve što nam treba.
NOVA MODNA LINIJA
Do promjene je došlo u zadnjem desetljeću 18.st. kad su došle u modu haljine visokog struka.
Niti jedna dama koja je držala do svoga izgleda nije mogla dozvoliti da joj se oko struka vide neke nakupine, koje nisu njene, i tako se remeti elegantna linija haljine. Jednostavno, više nije bilo mjesta za džepove u struku i morale smo se domisliti nečemu novome.
Tako se smrću ženskih džepova, rodila torbica.
Na slici je torbica koja datira od 1800-1825.g. iz Francuske, izložena u Los Angeles County Museum of Art collections.lacma.org/node/214021
Prve su torbice bile doslovno džepovi sa ručkicama neke vrste i tu je javnost ostala značajno podijeljena, pa čak i osuđujuća. Naime, kako su se ženski džepovi nosili ispod odjeće, smatrali su ih rubljem. A sada smo ih nosile naočigled svima!
U nekim se društvima to smatralo neprihvatljivo i osuđivalo kao vulgarno i skandalozno.
S obzirom da nije iznađeno, niti ponuđeno nikakvo bolje rješenje, hrabrije pripadnice slabijeg spola, nastavile su nositi te torbice, prilagođavajući ih i mijenjajući kako bi postale što funkcionalnije.
Do kraja 19. st. ženska torbica je postala općeprihvaćeni komad i izuzetno iskoristiv modni dodatak koji su žene odlučile svakako zadržati.
TORBE NAŠEG VREMENA
Kako je rasla potreba za funkcionalnošću takve torbice, tako su proizvođači putnih torbi i prtljage uvidjeli potencijal novog tržišta. Louis Vuitton je među prvima počeo sa proizvodnjom ženskih torbica i iako su izgledale kao putna prtljaga, samo manjega obima, bile su pune pretinaca i žene su ih obožavale.
Ti minijaturni koferi postali su naše prve, u pravom smislu riječi , ručne torbe.
Do tridesetih godina prošlog stoljeća, naše su se torbice značajno unaprijedile. Žene su postajale samostalne, zaposlene, same su putovale i ostvarivale svoje nove slobode.
Sve te nove potrebe zahtijevale su, na sreću, i nove oblike torbica. Sada ih već imamo u svim veličinama i oblicima, te od raznih vrsta koža i tkanina.
S vremenom, do torbica je pronašla put plastika, guma, razne druge vrste umjetnih materijala, različiti načini kopčanja, zatvaranja, čak i stilovi nošenja. Toliko su nam neophodne razne varijante, da smo čak i planinarske ruksake pretvorile u torbice.
Ne znam kakvi nas još pomaci očekuju, ali im se definitivno veselim.
