Blog, Svarun World

FRITULE I DRUGE ZIMSKE SREĆONOŠE

Moja baka je obavezno pekla fritule ljeti kad smo bili svi zajedno na moru, pa su moje prve uspomene na fritule kako sjedim u staroj ljetnoj kuhinji zamotana u veliki ručnik i s okusom soli na usnama žvačem još tople fritule pečene u masti i uvaljane u šećer. Njam!

Od tada su se vremena značajno promijenila, i to nekoliko puta. Ne smije se jesti svinjska mast, niti je zdravo išta na njoj kuhati, ne jedite bijelo brašno, a sačuvaj Bože šećer! Toplo tijesto – katastrofa!

Onda sam dobila djecu, fritule su ponovo postale must make i krug se zatvorio, a ja ne mogu reći da sam zbog toga nesretna, iako ih ne pečem ljeti.

Za nas u ovim krajevima, fritule se vežu za zimu i Božić, pa i Fašnik. To nije ništa čudno ako znamo da ti slasni uštipci vuku porijeklo iz Venecije i bili su nacionalna slastica Mletačke Republike. Pekle su se u doba karnevala, koji je tada trajao puno duže, u fritolerama, drvenim kućicama postavljenim na ulicama i trgovima diljem Serenissime. Vrlo su se brzo proširile cijelim Mediteranom koristeći cijeli niz začina i drugih dodataka ovisno o regiji u kojoj se pripravljaju.

U ovim hladnim danima nezaobilazni su medenjaci, a s njima i paprenjaci. I ove kolačiće smo gotovo posvojili, ali oni stižu iz puno daljih krajeva kako geografski, tako i vremenski. Još su stari Egipćani, a nakon njih Grci i Rimljani radili kolače od meda jer su smatrali da ima magična iscjeliteljska svojstva i zvali ga darom bogova. Kad malo razmislim o svemu što danas znamo o medu, nisu bili daleko od istine.

Proširili su se diljem Bliskog Istoka, a u 11. stoljeću s križarima stigli i do Europe. U 13. stoljeću su njemački redovnici u Ulmu, a kasnije i Nürnbergu počeli s izradom kolačića za koje možemo reći da su preteča današnjih. Za te nirnberške se kaže da su najpoznatiji na svijetu, a zaštićeni su oznakom zemljopisnog porijekla te se smiju nazvati tako samo ako su doista napravljeni u tom gradu. Konačno, engleska kraljica Elizabeta je prva pokrenula pečenje medenjaka po likovima svojih dvorana i otuda je nastala tradicija pečenja čovječuljaka.

Tijekom 17. stoljeća postojali su specijalizirani pekari za medenjake i samo su ih oni smjeli pripremati tijekom cijele godine. Obični ljudi mogli su ih pripremati samo za Božić i Uskrs, pa iako danas nema govora ni o čemu sličnom, tradicija je stvorena.

Još jedan zimski klasik star stoljećima, a nezaobilazan i dandanas, je mirišljavo i opojno kuhano vino. Crno ili bijelo, sa šećerom ili medom, klinčićem, cimetom, kardamomom, narančom, jabukom, pa čak i uz dodatak konjaka ili likera.

Porijeklo vuče iz stare Grčke, jer se tadašnji vinari nisu mogli odlučiti na bacanje vina koje je postalo malo kiselo. Uz dodatak začina su ga i zagrijavali, a od njih su taj običaj preuzeli Rimljani i proširili ga pomoću svojih trupa kojima je to bio omiljeni način zagrijavanja tijekom dugih zimskih ratova.

S Božićem se kuhano vino počelo povezivati tek krajem 19. stoljeća, a još je i danas sveprisutno baš u to doba godine.

I za kraj sam vam htjela predstaviti pravU zimskU srećonošu. Iako sam ime posudila od naše sjajne Zagorke iz njenog, meni najdražeg romana „Plameni inkvizitori“, u njemu se ne spominje, a u potpunosti ga zaslužuje.

Vruća čokolada – vjeruje se da njezino porijeklo seže još u doba Olmeka, stare civilizacije s područja središnje Amerike o kojoj se vrlo malo zna.  Od Olmeka su je preuzeli Azteci i Maje, a od njih znamo kako je završila u cijelom svijetu. Iako su je stari Indijanci pili gorku s dodatkom čili papričica, upravo su joj Europljani dodali šećer i napravili poslasticu omiljenu milijunima ljudi.

S obzirom da potiče izlučivanje hormona sreće, svim se srcem slažem s autorom koji je rekao da je ona užitak, utjeha, afrodizijak … i zdravija nego što mislimo.

Dok je vani mraz i miris snijega u večernjem zraku, počastimo se omiljenom zimskom srećonošom — zaslužile smo!

Povratak na popis