Peti po veličini kontinent, nalazi se u samom dnu našeg svijeta. S prosječnom temperaturom od -48 stupnjeva Celzijusa i brzinama vjetra većima od 160 km na sat to je jedno od najnegostoljubivijih mjesta na Zemaljskoj kugli. Nema stalno stanovništvo osim par tisuća znanstvenika čiji broj konstantno varira, a raspoređeni su u oko 80 istraživačkih stanica, najčešće ljeti.
Druge vrste stanovnika puno više od nas ljudi vole ovaj zabačeni kontinent, pa Antarktika ima jedan od najbogatijih ekosustava na Zemlji koji sačinjavaju brojne vrste riba, kitova, tuljana i pingvina kojima se tijekom ljeta pridružuju milijuni ptica.
Pretpostavljamo da se oko 90% svjetskog leda, zajedno s isto toliko svjetskih izvora pitke vode nalazi upravo ovdje na kontinentu koji je, paradoksalno, najsuši kontinent na Zemlji. Prema nekim znanstvenim proračunima razina svjetskih mora podigla bi se za 57,2 m, ako bi se taj led ikada u potpunosti otopio.
Iako danas znamo puno više o Antarktici, još uvijek nam predstavlja jednu od većih, i to doslovno u fizičkom smislu, nepoznanica. O ovom su mjestu još stari Grci teoretizirali iako nisu bili sigurni da postoji, jednako kao i za Arktik. Dobilo je ime „nasuprot sjeveru“ ili „suprotno od Arktika“, a u našoj se povijesti prvi puta spominje oko 350 g.pr.n.e. u Aristotelovom djelu Meteorologija. Više od 2000 g. je prošlo do 1820. kada su prvi istraživači doplovili do njenih obala, a 14. prosinca 1911. iz drugog pokušaja, u pratnji još četvorice hrabrih ljudi, norveški istraživač Roald Amundsen zabio je svoju zastavu na mjesto južnog pola.
Ali jesu li oni dosta prvi ljudi na Antarktici?
1929. g. u Carskoj palači u Carigradu, današnjem Istanbulu, otkrivena je karta koja datira iz 1513.g, a pergament je potpisao admiral turske mornarice Piri Re’is. Između ostalih, za ono vrijeme, nevjerojatno točnih geografskih prikaza, najviše je prašine podigla bilješka samog admirala kako se pri izradi karte koristio Kolumbovim i drugim još starijim kartama, od kojih neke potječu još iz doba Aleksandra Velikog.
Tadašnji znanstvenici glatko su odbili te tvrdnje, pa su i karta i admiral potonuli u zaborav sve do 1956. g. kada je dospjela u ruke A.H.Mallery, vrlo sposobnom Amerikancu istaknute karijere inženjera, pomorca, arheologa i autora. On je prvi uočio da najjužniji dio karte prikazuje zaljeve i otoke antarktičke obale Zemlje kraljice Maud, što bi podrazumijevalo da ju je netko kartografirao prije nego što ju je prekrio led.
U novije vrijeme, točnije 30-tih godina 20. stoljeća, privučeni neobičnim pričama o NLO-ima, Antarktiku su počeli istraživati Nacistički znanstvenici, a nakon rata su ta istraživanja nastavili Amerikanci.
To neobično izolirano područje, prekrasno oslobođeno od nas ljudi, savršeno je mjesto za skrivanje, i spisateljica u meni tome jednostavno nije mogla odoljeti.
Slijedi nekoliko redaka iz Dolaska, drugog po redu romana iz serijala Vibracije vremena o prastaroj bazi Anunnakija koja se nalazi na Nurumi, kontinentu kojega mi nazivamo Antarktika.
Ušli su u potpun mrak i trebao je trenutak da se svjetlost počne polako buditi. Prvo se pojavila pod njihovim nogama, blago zelenkasta, da bi se proširila, granajući se od njih zvjezdasto u pravilnim razmacima. Nije bila oštra poput zrake, već je, blago se razlijevajući, treperavo slijedila pravocrtnu putanju niza za nizom odvojaka koje su, činilo mu se, sačinjavale neke vrste tornjeva. Ta neobična svjetlost uspinjala se njima i ravno u vis, i kružeći i spiralno se penjući, da bi zgasnula u nekoj Utuu neodredivoj visini. Svako toliko moglo se vidjeti da se proteže još više, prateći ljevkaste oblike kojima su se neki od tornjeva proširivali dotičući svod i mjestimično se čak granajući po njemu.
Utu je zapanjeno stajao upijajući nevjerojatan prizor koji se, naizgled, prostirao u nedogled.
–Koliko je to veliko? – gotovo sa strahopoštovanjem je upitao.
Umjesto odgovora, Enki ga je pozvao: – Dođi! – i, dok mu se u glasu razabirala zabavljenost, krenuo duž jednoga od svjetlošću obasjanih pravaca. Pod svakim mu se korakom pojavljivalo mnoštvo sitnih svjetlećih čestica, bujajući oko njegovih stopala.
-Kao planktoni kod noćnog plivanja. – Nepozvana asocijacija javila se u Utuovom umu.
Pošao je za Enkijem, proučavajući tlo pod svojim nogama koje je prštalo zelenkastom svjetlošću.
Nije prošao niti dva puna koraka, a zastao, je glasno dahnuvši, pa podigao pogled prema Enkiju. Ovaj se okrenuo prema Utuu i, široko se smiješeći iza prozirnog vizira kacige, čekao njegovu reakciju.
–Je li to živo? – Utu je zaprepašteno progovorio, gledajući naizmjenično u svoje noge i prema bratu.
Šutke, cereći se, Enki je kimnuo i još ga jednom pozvao: – Nisi još sve vidio! – pa se okrenuo i nastavio prema nizovima tornjeva.
