Atlantida je za mnoge pisce bila izvor neprekidnog nadahnuća, pa ni ja nisam mogla odoljeti da ne iskoristim taj motiv, pogotovo jer se takav legendarni grad spominje u predajama mnogih starih naroda. Slijedi isječak opisa grada pod imenom AbzuUr…
Okrenuo se prema istoku, tražeći onu prvu naznaku svjetlosti koja će se tako brzo pretvoriti u sjajno sunce. Nalazio se visoko iznad zasjenjenog grada i već je osjećao kako mu se blaga toplina razlijeva licem.
Njegova se rezidencija smjestila u neposrednoj blizini Isten Babe, kao i one njegove braće i sestara. Kada su odlučili prvu priručnu naseobinu pretvoriti u nešto stalnije, nikome nije palo na pamet da će završiti u megapolisu ovakvih razmjera.
Prostirao se u pet prstenova, zauzimajući površinu oko šest slatkovodnih jezera, prostirući se preko gomile njihovih otoka, zadirući u vode između, šireći se koncentrično iz centra u kojemu je Enki stajao. Uskoro će stići i do sedmog jezera, koje je najbliže oceanu i njihovim lukama gdje će, dogovorili su se, završiti širenje grada. Dovoljno prostora za njegovih desetak milijuna stanovnika i lagodno će se smjestiti još planirana dva do tri, kada stave u upotrebu i sedmo jezero.
Već je sada ovdje najveća koncentracija stanovnika na Ersetu i vrijeme je za rast i na drugim mjestima. Iako, Enki je sumnjao da će i jedan od dva relativno velika grada, LugalUr i GilsaUr, dostignuti čar i ljepotu AbzuUra. Ne samo zato što im je prvi, kao što mu ime govori, Grad koji postoji od početka; ovo je mjesto jednostavno čarobno, a ono što su uspjeli ovdje izgraditi može se uspoređivati s nekima od najljepših mjesta u kojima je živio. Ponosno je gledao grad koji je sada, kad je izašlo sunce, obavijala koprena blijede izmaglice.
AbzuUr bio je relativno nizak grad. Na ovom je području bilo dovoljno nastanjivog tla da ne moraju graditi u visinu, pa su si dozvolili rasprostiranje oko Isten Babe u svim smjerovima. Prvobitan je plan bio obuhvatiti najbliže jezero i njegove otoke, ali kad su jednom krenuli, više ih ništa nije moglo zaustaviti. Bio je uvjeren da je to djelomično i zato što su iznašli najbolji i najfunkcionalniji način izgradnje za ovaj svijet.
Energiju za sve što im je bilo potrebno izvlačili su iz same jezgre planeta koja je bila velika i rastaljena, i mogla ih je opskrbljivati još stotine tisuća godina, čak i da je cijela površina Ersetu gusto naseljena. Takav jeftin i praktički neiscrpan izvor dao im je temelje da stvore što požele, pa su se njih četvero, zajedno s ostalih stotinu devedeset i šest, upravo tako i ponašali.
Pronašli su način za ostvarenje svojih snova.
I dalje je promatrao buđenje grada. Ma kako visoko bio na brdu ispod portala, mogao je vidjeti tek rubove prvog prstena. Za izgradnju su koristili prirodne resurse, kamen i drvo, dodajući im staklo i još neke komponente koje su ovdje mogli jeftino proizvesti. Gdje su postojale stijene naslanjali su građevine na njih, ugrađivali ih u brdašca, koristili špilje, jame, pa čak i provalije. Sve što im je priroda nudila koristili su za neki oblik gradnje upotpunjujući svoje građevine zelenilom koje je u ovoj klimi nezaustavljivo bujalo.
Krajnji je rezultat bio zapanjujuća mješavina, na prvi pogled nespojivih konstrukcija.
Stožasti i piramidalni oblici neko su vrijeme bili vrlo popularni, pa su građeni u svim dimenzijama i od svih zamislivih materijala. Uglavnom su bili prorešetani zelenilom i vrlo su im se često vrhovi povezivali visećim mostovima. Između njih izvirivale su prozirne kupole, kružne i eliptične, neke već otvarajući svoje oble krovove prema prvim zrakama jutarnjeg sunca.
Ravne površine koje su stepenasto natkrivale pojedine građevine bile su pretvorene u zelene oaze, a počast prirodi odavala su i zdanja koja su pomno oponašala oblike kornjačina oklopa i raznih školjaka, izvirala iz stijena poput obrađenih kristala ili imitirala ogromnu kičmu s izraženim kostima rebara. Ova potonja još uvijek su bila na listi vrlo poželjnih nekretnina jer su stanovi u tim rebrima bili sa svih strana obasjani svjetlošću i okruženi terasama. Ukupni dojam stvarao je sliku čudovišno velike zvijeri čije su kosti bile obrasle zelenilom. Odmahnuo je glavom smješkajući se. Nikada nije pomislio da će takva građevina potrajati, a kamoli da će ih u svakom ringu izgraditi bar nekoliko. Ljudi su bili vrlo, vrlo maštoviti i skloni eksperimentiranju i prihvaćanju novina.
Vrlo daleko, gotovo na rubu prvog prstena, iako ga nije mogao dobro razaznati, pogled mu je privukao bijeli dio grada koji je bliještao na suncu. I to je jednom bila novost. Odlučili su koristiti samo vrlo, vrlo svijetle materijale i graditi vitke građevine ukrašene klesanjem, rezbarenjem, graviranjem ili lijevanjem, ovisno o površini. Toliko su bili vješto i gusto urešeni da su se iz blizine doimali kao da ih prekriva morska pjena. Tornjevi i kule bili su povezani naizgled krhkim lučnim mostovima često izgrađenih od prozirnog hajanta koji su nezaobilazno bili obavijeni raznim vrstama biljaka penjačica i povijuša. Znao je kako sada, na jutarnjem svjetlu nestvarno prozračni, rosno sjajni plutaju iznad krpaste izmaglice
